Bilo je dosta priče o tome šta se treba naći na hrvatskim kovanicama za euro. A rješenje je samo jedno – hrvatska nogometna reprezentacija. Nema momčadi ni branda koje su toliko proslavile našu državu. U ovom tekstu saznat ćete zašto je hrvatska nogometna reprezentacija toliko voljena i štovana i tko su igrači koji je čine velikom.

Prvi počeci i prvi uspjesi

Vratimo se, za početak, u devedesete godine. Država je još bila mlada i sa ožiljcima i brazgotinama no sve bi se to zaboravilo kada igra hrvatska nogometna reprezentacija.

Na Svjetskome prvenstvu 1994. godine nismo mogli učestvovati, pa je prvo veliko natjecanje bilo EURO 1996.

Tko bi mogao zaboraviti gdje ste bili kada je Goran Vlaović zabio u Nottinghamu? Bio je to prvi zgoditak koji je hrvatska nogometna reprezentacija ikada postigla na jednome velikom natjecanju.

Izbornik je bio veliki Miroslav Ćiro Blažević, trener svih trenera, a pouka koju smo dobili u nesretnome četvrtfinalu – sjećate li se kako su igrači popadali na tle u suzama – bit će važna dvije godine docnije u Francuskoj.

Hrvatska nogometna reprezentacija
Goran Vlaović

Ćiro i “Vatreni”: Hrvatska nogometna reprezentacija očarava svijet

Nema ni danas ljubitelja nogometa koji vam neće izrecitirati igrače hrvatske nogometne reprezentacije naizust iz tog ljeta 1998.

Ladić, Šimić, Štimac, Bilić, Stanić, Soldo, Jarni, Prosinečki, Asanović, Boban, Šuker

Kapetan je bio Zvone, a Davor Šuker zavrijedio je trofej “Golden Boot”, no svi su dali svoj doprinos velikome uspjehu.

Bješe to vrhunac Ćirova mandata, i zemlja je disala kao jedno kada igra hrvatska nogometna reprezentacija.

Hrvatska je bila najprijatnije iznenađenje natjecanja na kojem će Zinedin Zidane poraziti Ronalda. Onog originalnog Ronalda, dakako, pod punim imenom Luis Nazario da Lima.

Njemačka će dobiti zasluženu osvetu, ponizila je hrvatska nogometna reprezentacija nadobudni “Elf” s 3:0 u četvtrfinali.

I tko zna što bi se desilo da Francuzi nisu bili domaćini, te da se Lilian Thuram nije pojavio kao neočekivani junak.

Smogli su ipak snage igrači hrvatske nogometne reprezentacije da svladaju Nizozemsku i donesu brončano odličje u “Lijepu našu”.

Godine lutanja

Nakon velikoga uzleta, ponekad je pad neizbježan. Hrvatska nogometna reprezentacija nije se uspjela kvalificirati za EURO 2000, usljed bizarnih mečeva sa tadašnjim rivalima SR Jugoslavijom.

Ćiro Blažević se povukao, a na njegovo će mjesto doći prvo Otto Barić, pa potom i Zlatko Cico Kranjčar.

Bile su to godine smjene generacija, možda i lutanja. Te kada je hrvatska nogometna reprezentacija ispala u grupnoj fazi Svjetskog prvenstva 2006., mnogi su pomislili da se godine sreće nikada neće vratiti.

Bilićevi strast i bol

Tada na veliku scenu stupa Slaven Bilić. Voljeli su ga u Engleskoj zbog neustrašivosti, a taj je ratnički duh umio usaditi i u igrače hrvatske nogometne reprezentacije.

Cijeli svijet je opet pričao o tome kako i kada igra hrvatska nogometna reprezentacija. Posebice kada smo posramili Englesku u njihovoj “kolijevci nogometa”, na Wembleyju.

Za infarkt i za dugo sjećanje bio je sraz sa Turskom u osmini finala EURO 2008. Poveli smo, pa primili nesretan zgoditak, i onda na penale ostali kratkih rukava i srušenih snova.

Ostalo je zabilježeno da je hrvatska nogometna reprezentacija morala doma premda je primila samo dva pogotka, i nije zabilježila niti jedan poraz.

I to je, ispostavit će se, također bila lekcija koju je valjalo svladati.

I koja će se dobrano isplatiti našoj momčadi desetljeće docnije.

Druga “zlatna generacija” hrvatskoga nogometa

Izbornici su potom bili Igor Štimac, Niko Kovač i Ante Čačić. Ovaj je period obilježen i nesuglasicama s navijačima i zakulisnim radnjama koji su često u drugom planu ostavljali nogomet i sve naše uspjehe.

Dobri su poznavaoci nogometa znali kakva generacija sazrijeva, no ime Zlatka Dalića nije oduševilo mnoge.

Oh, kako su samo bili u zabludi!

Dogodit će se san brojnih ljetnih noći. Dogodit će se finale Svjetskoga prvenstva. Dogodit će se nepregledni ocean kockastih dresova u svakome kutku planeta.

Hrvatska nije očarala samo igrom, nego i ponašanjem na terenu. I vjerojatno je bilo malo onih neutralnih promatrača koji nisu zdušno podržavali ono što je hrvatska nogometna reprezentacija postigla u Rusiji.

Možda je sve moglo biti drugojačije, a možda je moralo biti baš ovako, da bi i danas, kada igra hrvatska nogometna reprezentacija, cijela nacija opet ostajala bez daha.

Kako bilo, dogurali smo do finala najprije zahvaljujući Luki Modriću, proglašenom za najboljeg nogometaša turnira. Ali i Mariju Mandžukiću. I Danijelu Subašiću. I svima koji su odasvud davali glas i strast Hrvatskoj.

Novi naraštaj za Svjetsko prvenstvo u Kataru

Posebice je značajna bila pobjeda nad našim starim rivalima Engleskom, koji su se nadali da će se nogomet “vratiti doma”.

Hrvatska je postala najmanja zemlja, poslije Urugvaja 1930. i 1950., koja je stigla do finala Svjetskoga prvenstva.

I tako je malo nedostajalo – manje no što je semafor na koncu govorio.

Novi naraštaj za Svjetsko prvenstvo u Kataru

Od Rusije 2018., i kada je Zlatko Dalić potvrdio da će ostati izbornik usprkos unosnim ponudama, traje “rebuilding”. Cilj projekta je da hrvatska nogometna reprezentacija opet, koliko već ovoga studenog i prosinca u Kataru, bude favorit za visoki plasman.

Jesu Luka Modrić, Domagoj Vida, Andrej Kramarić, Ivan Perišić, Dejan Lovren i drugi možda su u izvjesnim godinama, no tu su nove snage.

Novi talenti, novi igrači hrvatske nogometne reprezentacije koje treba staviti na svaku kovanicu i u koje treba vjerovati.

Nepresušan je taj zdenac talenta, o čemu svjedoče unosni ugovori što ih zavrjeđuju naši nogometaši diljem Staroga kontinenta. Momci kao što su Joško Gvardiol, Josip Brekalo, Luka Ivanušec, Nikola Vlašić ili Luka Sučić garantiraju da će hrvatska nogometna reprezentacija nastaviti da pobjeđuje.

Na radost cijele nacije.

Nogometne aktualnosti